Predstavlja nam se… Nataša Kovaljev-Opatić

Nataša Kovaljev-Opatić riječka je autorica s dvije objavljene knjige. Za sada. Jedna je od rijetkih koja otvara tzv. rubne teme o kojima naše društvo, unatoč svemu, još uvijek nerado govori. Nataša je odlučila zagrepsti po površini i otvoreno progovoriti o hospitalizaciji vlastitog djeteta u psihijatrijskoj bolnici. Svi se nekako ukipimo na spomen riječi “psihijatrija”. Da, istina je, neznanje nas plaši. No, ono ne može biti razlog negativističkog stava, a često, nažalost, i osuđivanja. Život nije ravna crta. Prepun je odvojaka na kojima stoje – samo ljudi različitih sudbina od naše.
U svojoj prvoj knjizi “Prije duge” Nataša progovara o putu što ga je prošla sa svojom djevojčicom. Priča je to o bespomoćnosti i snazi istovremeno, priča o borbi, padovima, traženjima te o sazrijevanju i osobnom rastu.
S drugom knjigom “Poslije duge” kreće korak dalje i govori o “novom” životu koji nije moguć bez rada na sebi.
Da posegnem za terminom autorskog dvojca Lari Mari, riječ je o “književnosti koja liječi”. Ruboj, doduše, no koja će zasigurno pomoći svima onima koji su imali ili imaju slična iskustva.
O svemu tome razgovarali smo s Natašom povodom njezine skorašnje promocije u riječkoj knjižari Ribook 30. svibnja ove godine.

1. Osobno te iskustvo potaknulo na pisanje knjiga. Koliko je snage trebalo za takvo što?

Moje osobno iskustvo samo je jedno od mnogih. Nažalost, brojne su obitelji koje se susreću s različitim poteškoćama i proživljavaju situacije koje uopće nisu jednostavne. Iskreno, više mi je snage trebalo da proživim sve to nego da napišem knjige. O svojim knjigama i njihovim počecima govorim u svojoj drugoj i trećoj knjizi. Jednostavno se dogodilo jedne noći kada sam počela pisati. Najprije sam počela s drugom knjigom! Događaji su ispunjavali papir. Priznajem, prva mi je knjiga bila teža jer to je moj početak… svega. Bilo mi je teško iznova proživljavati sve te trenutke o kojima sam pisala. Snage sam imala i zbog drugih obitelji koje žive slične živote. Moja knjiga “Prije duge” i meni je samoj na kraju pomogla.

2. Baviš se jednom rubnom, rekla bih čak i tabuiziranom temom. Kakve su bile reakcije?

Da, slažem se, tema nije lepršava. Reakcije su bile različite: od negativnih i “dizanja zidova” – iako ne razumijem zašto – do onih pozitivnih. Knjiga je dopirala do ljudi i većina se mogla prepoznati u njoj. Sama je počela otvarati druge, neizgovorene priče naše svakodnevice. O tome sam više pisala u svojoj drugoj knjizi “Poslije duge”.

3. Koliko je naše društvo uopće otvoreno prema takvoj problematici?

Što se tiče našeg društva i njegove otvorenosti, rekla bih da smo još uvijek, nažalost, zatvoreni prema određenim temama iz naših života. Samo želimo biti otvoreni i takvima se prikazujemo. Većina će reći kako psihoanaliza pomaže, ali mali broj će i otići na psihoanalizu. Jedan primjer: kada nas boli zub, odemo kod zubara bez razmišljanja, a kada bismo možda trebali otići kod psihijatra zbog nekih poteškoća koje su se trenutačno pojavile, to je već problem koji, po mogućnosti, treba držati u tajnosti da drugi ne bi saznali…

4. Po tebi, što učiniti da se stanje promijeni kada je riječ o psihičkim bolestima?

Što učiniti? Dobro pitanje. Jednostavno krenuti jer tada se i događaju promjene. Šutnjom i neprihvaćanjem ne mijenjamo ništa. Ako stvarno želimo promjene, nemojmo zaboraviti da one počinju s nama. To sam naučila iz osobnog iskustva. Nitko drugi ne može ništa promijeniti. Samo mi. Psihička bolest ili druge bolesti nisu zarazne i ljudi se ne trebaju bojati. Na kraju, zašto bi trebalo šutjeti? Otvorenošću i iskrenošću možemo mijenjati sebe i pomoći drugima. Čovjek sam odlučuje kojim će smjerom ići i što će učiniti za sebe.

5. Kao što sam već spomenula, “Poslije duge” govori kako nema pomaka bez rada na sebi. Na koji si način ti napravila taj korak?

Moji su koraci u početku bili mali. Imala sam sreću da sam upoznavala predivne ljude koji su mi puno pomogli. Ja još uvijek radim na sebi i mislim da cijeloga života mogu učiti. Životna iskustva su prebogata da bih zatvarala oči i prolazila mimo njih kao što sam to prije radila. Svi negativni događaji su mi pomogli da se mijenjam, odnosno promijenili su se moj pogled i način života.

6. “Prije duge” imala je i dobar medijski odjek, da spomenem samo intervju u Novome listu i 24 sata, prilog na RTL-u, knjiga je prevedena na engleski, talijanski i odnedavno na ruski, kao “premium edition” na Smashwordsu dospjela u relevantne on-line knjižare poput Applea, Koba, Barnes&Noblea… Kad podvučeš crtu, jesi li zadovoljna sa svime učinjenim?

Ako je moja knjiga pomogla ili olakšala neku situaciju samo jednoj osobi, onda sam ja sretna jer je ispunila svrhu svoga postojanja. Zadovoljna sam jer od tišine i podignutih zidova o kojima pišem u “Poslije duge”, s čime sam se susretala kada je bila objavljena, prvoj knjizi otvorila su se vrata svijeta (ha, ha, ha). Moja se knjiga nalazi u on-line knjižarama i dopire do ljudi.

7. Svoje knjige objavljuješ i u tiskanom i u elektroničkom formatu. Kakva su tvoja iskustva po tom pitanju?

Što se tiče tiskanog formata, tu je trenutačno došlo do zastoja. Eto, ljudi ne kupuju knjige. Objavljivanjem u elektroničkom formatu primjećujem kako raste broj čitanja. Primjerice, čak i “Poslije duge” koja je kao besplatno izdanje podignuta na Scribdu u svega 50-ak stranica, ima do sada 626 čitanja. Mislim da to znači da ljude knjige zanimaju i da vole čitati, ali ih ne mogu ili ne žele kupiti jer su im, s druge strane, dostupne besplatno.

8. Nove knjige čekaju na objavljivanje. Sada slijedi “Poslije ovog života” koja je zapravo određeni tematski odmak u odnosu na ove prethodne.

Slažem se. Knjiga “Poslije ovog života” govori o sasvim drugim stvarima, ali se nadovezuje na “Poslije duge”. Povezuju ih moji snovi koji su me doveli do prekrasnih istinitih potvrda. Zbog nje sam doživjela mnoga prekrasna iskustva. Pokazala mi je da su se moji snovi uistinu ostvarili i da postoje… negdje daleko. To “daleko” sam naposljetku dotaknula i doživjela.

9. Možeš nam u kratkim crtama otkriti tematske preokupacije novih rukopisa. Nastavljaš s društveno angažiranom prozom ili…

Ostale su knjige socijalne tematike. Četvrta knjiga govori o djeci i mladima koji se susreću s poteškoćama i zatvorenošću. Teme možda nisu ugodne, ali nisu ni strašne. One postoje da bi nam približile njihove živote i njihova iskustva. Jer ako šutimo, nitko ne može znati što se događa s njima, njihovim osjećajima, mislima, nitko ne može znati kako oni doživljavaju i žive svoj život. Bilo bi mi možda lakše da pišem o nekim drugim stvarima jer se tada ne bih suočila sa zatvorenošću koju ja svejedno otvaram, ali težim putem. Ljudska zatvorenost moja je inspiracija i daje mi snagu da sve te priče u konačnici dopru do nas.

Želim ti puno uspjeha u daljnjem radu, ne samo književnom već i onom težem, a to je definitivno dugotrajan rad na promjeni društvene svijesti.

Hvala!

(fotografija: by Marko Gracin, Novi list)

Razgovarale: Nataša Kovaljev-Opatić i Tamara Modrić

Predstavlja nam se… Ingrid Divković

Ingrid Divković nekako je postala sinonim za pozitivne vibracije na našoj fb stranici. Ona je mlada, lijepa i uspješna u svom poslu. Pa pročitajte o čemu smo sve razgovarale…

Ingrid, možete li nam na početku reći par riječi o sebi?

Već na početku citirat ću samu sebe: “Ja sam ono što nikada ne biste pretpostavili. I nisam ama baš ništa od onoga što bi se moglo reći na prvi pogled.”
A sad za ozbiljno. Diplomirana sam profesorica hrvatskog jezika i književnosti i filozofije. Nesuđena profesorica – na svu sreću. Emotivac sam kakvog nema, serijski monogamna ovisnica o ljubavi i kao po šabloni skrojeni nepopravljivi idealist. Sloboda misli, govora i djela moji su životni pokretači. Volim -izme pa njima završavam – antikonformist, egalitarist, hedonist, pacifist i idealist.

Autorica ste self-help priručnika “J..e li vas ego?” koji je imao dobar odjek i putem promocija i putem medija. Koliko ego uistinu opterećuje čovjeka u njegovu djelovanju na poslu, u obitelji, među prijateljima…?

O opterećenosti egom bi se dalo raspravljati danima. Jednom prilikom sam izjavila kako je ego na svojevrstan način drugo lice suvremenog svijeta. Kao takav opterećuje nas na svim poljima života. U poslu da ne govorim, ali začudo u posljednje vrijeme sve više i više u obitelji i intimnim odnosima dvoje ljudi… Živimo u zbrkanom, narcisoidnom svijetu. Plodno tlo za gospodina Ega. No, na sreću, mi smo ti koji biramo koje ćemo sjeme posaditi u svoju zemlju…

U jednoj sam knjizi pročitala da je taština urođena ljudska osobina, a među najtaštije ljude svakako spadaju pisci. Je li to stvarno tako?

Može biti, ali i ne mora. Zar nismo svi pomalo tašti? Taština, ukoliko je dobro usmjerena, po meni je dobra stvar, baš kao i ego. Ne moramo u svemu tražiti loše stvari. Možda pisce upravo ta nezadovoljena taština pokreće i tjera na stvaranje. Od ničega ništa ne nastaje…

Općenito se kaže da je ženama teže uspjeti u nekom poslu nego muškarcima. Mislite li da se to odnosi i na književni, odnosno spisateljski svijet?

Kod nas svakako, ako izuzmemo uspjeh nekih celebrity spisateljica. U zemlji u kojoj živimo teško je uspjeti u bilo čemu, a o pisanju da i ne govorim. To je svijet za sebe u kojem još uvijek egotipovski vladaju muškarci. Teško ćete kao žena uspjeti bez “dodatnog sadržaja”, neka se nitko ne uvrijedi, ali tako je. Nećemo se lagati.

Nedavno ste pokrenuli svoj blog ingriddivkovic.com. Kako, zašto, s kojom namjerom?

Blog se valjda nametnuo sam po sebi. Nakon godina piskaranja u rokovnike i “mudrih” statusa na društvenim mrežama, shvatila sam da je vrijeme da svoje misli plasiram u nešto “ozbiljnijem” izdanju. Moj službeni blog je na neki način platforma mog cjelokupnog rada i viđenja svijeta. Želja mi je svojim blogom približiti autora čitatelju i obratno. Predstaviti neke nove ljude, mjesta i umjetničke struje. A najviše od svega želja mi je pružiti ljudima oazu pozitivnih misli. Znači, samo pozitiva!

Održavate i radionice kreativnog pisanja…

Upravo tako. Na jesen sam u Rijeci oformila jednu grupu mladih zaljubljenica u pisanu riječ. Ide im jako dobro i doista su talentirane, no žao mi je što nema više polaznica. Mislim da se mladi ljudi boje pisati i čitati pred drugim ljudima. Plaše se kritike i osuđivanja… Trenutno radim i na tome da pokrenem čitateljski klub za žene koje čitaju self-help i sličnu literaturu. Mislim da je takvih žena jaaaako puno.

Neki autori objave knjigu i misle da posao tu staje. Koliko je u svemu tome zapravo važan angažman samoga autora?

Ne kužim kako to misle, posao staje? Posao nikada ne staje. Barem ja tako mislim. Tek tada počinje. Napisati knjigu je najlakša stvar na svijetu (dobro, ne najlakša, ali znate na što mislim), nakon toga slijedi teži dio posla. Predstavljanje svijetu, komunikacija s medijima i čitateljima. Stvaranje i održavanje pozitivne slike sebe. Traženje novih načina dopiranja do ljudi, potencijalnih čitatelja. Pogledajte društvene mreže npr., kolika je njihova moć. Golema. Ukoliko vas nema na društvenim mrežama i u medijima, kao da ne postojite. Surovo, znam, ali istinito. Stoga svaki autor koji želi prodrijeti do ljudi mora raditi. Naporno i predano. Svaki dan u tjednu. S osmijehom na licu. No, to je ipak samo moje skromno mišljenje…

Planovi i želje za budućnost?

Da vam budem iskrena, planova je puno, želja još i više. No, moram priznati da sam s godinama minimalizirala svoje želje, što znači da se sada vodim samo za onima koje su realno ostvarive. Bliski planovi za budućnost su: mala regionalna “turneja” s knjigom u rukama, u planu je i nova knjiga, no ona će pričekati jer je na red došao web blog. Želja mi je doprijeti do većeg broja ljudi (barem onih koji se služe našim jezikom) i otkriti im svoju životnu oazu utkanu u riječi, što znači ostvariti se kao uspješna blogerica. I sponzori su dobrodošli :) Potom nova knjiga… itd…

Razgovarale: Ingrid Divković i Tamara Modrić

Paralelni slalom

Romani u nastanku, koji se u nastavcima objavljuju na društvenim mrežema, svakako su zanimljiva pojava. No, jesu li i novija? Naime, nekoć se s nestrpljenjem očekivao novi broj tjednika koji je objavljivao nastavke “Gričke vještice” Marije Jurić Zagorke. Gotovo svi poznatiji romani hrvatskog realizma najprije bili objavljivani u nastavcima časopisa. Jedan od takvih primjera jest časopis “Vijenac” koji je objavio prvi hrvatski roman novije književnosti “Zlatarovo zlato”. August Šenoa svojim je djelom toliko zainteresirao same čitatelje da je nevjerojatno podigao nakladu časopisa. Godine 1888. Ante Kovačić objavljivao je u “Vijencu” nastavke svoga romana “U registraturi”.

O tom svojevrsnom fenomenu reći će nam nešto više Ana Lukšić i Blago Vukadin, autori koji su se svojoj publici odlučili predstaviti upravo na takav način, samo kojih stotinjak godina kasnije.

Kako i zašto ste se odlučili na takav korak, odnosno objavljivanje romana u dijelovima na književnim fb stranicama?

Ana: Sasvim slučajno sam krenula u tu pustolovinu. Imala sam nekoliko priča i odlučila vidjeti kakva će biti čitanost. Nisam očekivala takav odjek jer sam se prvi put okušala u takvom žanru.

Blago: Živim u inozemstvu i fizički sam godinama odvojen od “scene”, a fb se pokazao kao praktična mogućnost povezivanja s čitateljima i drugim autorima. Sve se, međutim, događalo spontano i postupno. Nisam na početku planirao objavljivati duže tekstove, ali su me drugi autori s kojima sam u kontaktu ohrabrili svojim pokušajima, pa sam na kraju sam sebi rekao – zašto ne?

Koje su prednosti takvog objavljivanja?

Ana: Prednost je u brzoj povratnoj informaciji sviđa li se to čitateljstvu ili ne. Kako sam do sada već izdala neke knjige, ovaj način mi se čini dostupnijim mnogim čitateljima koji rjeđe posjećuju knjižnice. Gotovo odmah nakon objavljivanja nastavka dobijem povratnu informaciju i vidim kakve su reakcije čitatelja pa me na neki način to usmjerava.

Blago: Feedback autoru je brz i neposredan, a čitatelju, zahvaljujući mobilnim uređajima koje skoro uvijek imamo kraj sebe, tekst je dostupan tijekom cijelog dana. Kontakt između autora i publike je direktniji i brži jer je manje posrednika. Sve te prednosti, kao uostalom i u drugim područjima, ujedno su i nedostaci objavljivanja u nastavcima na fb stranicama jer jako ovise o našim očekivanjima, sklonostima i uravnoteženosti.

Pridonosi li to vašoj osobnoj autorskoj popularnosti?

Ana: Pridonijelo je, ali to mi nije bio cilj, već se to dogodilo usput. Često me poznanici zaustavljaju i žele razgovarati o mogućem ishodu. I tu se ponekad prijeđe granica tog mog osobnog prostora.

Blago: Pretpostavljam da je tako jer štivo brzo pronađe svoje čitatelje, a nije potrebno investirati puno vremena u marketinške aktivnosti. Medij je raširen i dostupan skoro svima pa je i početnicima i autorima koji su, zbog prilika na tržištu, pisali “samo sebi za dušu” idealna mogućnost prvog povezivanja s publikom.

Je li vaš roman već gotov rukopis ili pišete svaka dva-tri dana, slijedeći ritam objavljivanja nastavaka?

Ana: Roman u nastavcima “Usamljena” nije gotov. Ovome sam pristupila čista srca i nemam ni program ni ideju. To je više impresija, odraz trenutka, i to je ono što sam ja. Pišem svakih par dana i nastojim da sam barem dvije priče ispred onih objavljenih.

Blago: Roman “Nikola” je već godinama gotov u gruboj verziji, radnja je dovršena i likovi imaju svoje karaktere, no prije objavljivanja svakoga dijela posvetim se tekstu iz perspektive kritičara i, u pravilu, na kraju izgleda drugačije nego na početku – takoreći je to zadnja šansa za korigiranje. Nakon objavljivanja nema više ispravki.

Kako vaši čitatelji reagiraju na takvo što?

Ana: Kako koji. Neki su nestrpljivi pa me zaustavljaju jer žele čuti nastavak, dok drugi strpljivo čekaju dok se ne pojavi nastavak na fb stranici TiM-a. Kad bolje razmislim, to su uobičajene i očekivane reakcije.

Blago: Čini mi se, na osnovi reakcija onih koji mi se jave, da čitatelji rado prihvaćaju nastavke. Polazeći od sebe kao čitatelja tekstova drugih autora, rekao bih da je praktično jer nemam uvijek puno vremena, ali često imam nekoliko minuta na raspolaganju koje itekako koristim za čitanje. Najteže pitanje prije objavljivanja bilo je – koliko teksta podnosi nastavak? Dilemu sam riješio na osnovi vlastitih navika čitanja i odlučio se za desetak minuta.

Mislite li da bi objavljivanje moglo naštetiti kasnijem tiskanom ili elektroničkom izdanju?

Ana: Mislim da ovo objavljivanje ne može naštetiti kasnijem tiskanom ili elektroničkom izdanju. Mnogi su do sada pročitali moje dvije knjige u elektroničkom izdanju i sada poželjeli kupiti te iste knjige u tiskanom izdanju. Mislim da svatko ima svoje čitatelje; kako su došli ovi sada, tako će se pojaviti novi koje zanima ta tematika. Jedan dio čitatelja nikad neće posegnuti za tiskanim izdanjem i to ih i ne zanima. Drugi dio neće nikada čitati elektronička izdanja, nego će posegnuti za tiskanim. Vrijeme će pokazati kakav će biti omjer onih koji će jednako rado čitati elektroničku i tiskanu knjigu. Ovaj medij traži možda sažetije oblike i kratke forme. Mislim kako nije prikladan za široke epske forme, za romane s puno opisa, dugih rečenica i beskonačnih dijaloga, a hoće li izroditi i posve novu vrstu književnosti, to će se tek vidjeti.

Blago: Ne, dapače, uvjeren sam u sasvim suprotno, jer jedno je čitati u nastavcima, a drugo je posvetiti se cijeloj knjizi, imati je pred sobom. Polazim opet od sebe i svojih navika – knjige kupujem svjesno i radujem se kad imam dovoljno vremena udubiti se u cijeli roman ili u zbirku pripovijetki, utoliko više ako sam ranije čitao pojedine dijelove.

Možete li povući kakvu paralelu s nekadašnjim objavljivanjem u nastavcima?

Ana: Ljudi su oduvijek voljeti pričati jedni drugima priče i voljeli su ih slušati. Kada su bili nepismeni, prenosili su ih usmenom predajom, zatim su ih prepisivali pa tiskali. Danas smo dobili novi medij. Nije bitno kako. Bitno je da je priča tu i da je ljudi žele. Nekada smo imali samo knjige i one su nam bile gotovo jedini izvor zadovoljavanja naših čitateljskih interesa. Nije bilo moderne tehnologije koja nam odvlači pozornost i s nestrpljenjem smo očekivali svaki novi nastavak; štedjeli smo kako bismo ga mogli kupiti, a danas je, zahvaljujući novim medijima, to dostupno velikoj čitateljskoj populaciji. Pretpostavljam kako ovaj medij otvara prostor novom valu čitateljske publike i da oblikuje novu vrstu čitatelja. Ma koliko govorili da ljudi danas manje čitaju, vrijeme će pokazati je li to uistinu točno. Jer pisana je riječ sada dostupnija nego ikad.

Blago: Mislim da nema velika razlike, princip je isti, samo su uvjeti u kojima živimo nešto drugačiji. U devetnaestom stoljeću domaći su se autori mučili jer je hrvatski jezik bio, u usporedbi s njemačkim ili mađarskim, nebitan, pa je to bio prvi korak u pronalaženju publike. Danas je, kako zbog materijalnog i duhovnog osiromašenja društva, tako i zbog mnoštva medija i informacija koje okupiraju naše vrijeme, literatura, posebno ona pisana na malim jezicima, postala slično zapostavljena, pa je pisanje u nastavcima praktična mogućnost stvaranja prve grupe čitatelja.

Čitajte, čitajte, čitajte

Pavao Pavličić… Čitanje u postelji

Ako u kasni sat – recimo oko ponoći – bacite pogled po okolnim pročeljima, opazit ćete da ondje ima tri vrste osvijetljenih prozora. Iza jednih gori stropni luster i sve se dobro vidi: to domaćice peglaju ili završavaju sutrašnji ručak. Iza drugih bljeska samo neodređeno plavo svjetlo: to netko gleda televiziju ili se ne može skinuti s interneta. Treći su prozori osvijetljeni diskretno, obično žuto ili ružičasto, i odmah se vidi da ondje gori samo mala svjetiljka na noćnom ormariću.

Ta treća vrsta prozora zacijelo je najzanimljivija, jer iza njih se nalaze čitači: to naši sugrađani leže s knjigom u ruci u svojim posteljama i polako napreduju redak po redak. Govorim o njima ovdje iz dva razloga: prvo, ima ih mnogo; drugo, oni su zapravo najbolji čitatelji što uopće postoje.

Da ih ima mnogo, ne treba dugo dokazivati: većina ljudi zapravo i ne čita drukčije nego u krevetu prije spavanja. Po danu ili nemaju vremena, ili gledaju televiziju. A navečer čitaju. Ima takvih koji ne mogu ni zaspati ako prije toga ne pročitaju nekoliko stranica, a ima i profesionalaca – kritičara i književnih znanstvenika – koji tek među plahtama dobro vide i razumiju čega zapravo ima u tekstu o kojem jednom kane pisati.

A već to pokazuje da je istinita i druga naša teza, a ta je da su krevetski čitatelji ujedno i najbolji čitatelji. Ipak, tu tezu treba malo i potkrijepiti, jer mogao bi se naći netko tko će upitati kako može biti dobar čitatelj onaj tko čita na kraju dana (dakle kad je najumorniji), i čini to napola spavajući, pa mu se dijelovi lektire uvijek gube u snu, i s tim se snom miješaju i izjednačuju. Pokušajmo, dakle, dokazati da su oni koji čitaju u krevetu doista najbolji čitači.

Kao veliku njihovu prednost treba najprije navesti naivnost: oni čitaju tako kao da nikada prije nisu ništa čitali, i spremni su povjerovati svemu što u knjizi piše. To zacijelo dolazi otuda što su u postelji oslobođeni svih svojih dnevnih uloga i svih kostima što ih po danu nose. U prugastoj pidžami ili u prozirnoj spavaćici ne može čovjek glumiti ozbiljna građanina, profesionalca, ili lukavca kojega nitko ne može nadmudriti: u postelji je čovjek samo ono što doista jest, kao od majke rođen.

Ne spominjem uzalud rođenje, jer takvo čitanje – čitanje krevetsko, naivno, prostodušno – zacijelo stoji u vezi s djetinjstvom: navika se morala već tada stvoriti. Svima su nam prije spavanja pričali ili čitali nekakve pričice, a ako i nisu, pričali smo ih sami sebi: maštali smo o dalekim zemljama, o neobičnim doživljajima, možda i o onome što smo za dana pročitali. Tako nam se ulazak u san – a to je najranjiviji trenutak u svačijem životu – povezao uz priče. Zato nije ni čudno što se krevetski čitači posve predaju tekstu u koji su uronjeni.

Predaju mu se još iz jednoga razloga, a taj ih također čini dobrim čitateljima: tada su sami, i za njih nema ničega drugog osim teksta. Čovjek inače čita u raznim prilikama: u bučnoj čekaonici, kraj upaljenog radija, uz razgovor dosadnih suputnika, i sve mu to tada nekako ulazi u lektiru, pa makar je i ne remetilo i ne prekidalo. Ali noću, kad nigdje nikoga nema, kad je naokolo tišina, kad se čitač i inače nastoji otresti svih suvišnih briga koje bi mu branile da zaspi, tada je najviše sâm i najviše spreman da se posveti lektiri. I tada, naravno, u tekstu najviše vidi. Tada mu se čini kao da je knjiga samo za njega napisana, da je napisana zato da njemu nešto otkrije (ili tek da ga uspava), i tada tu knjigu najbolje i najpotpunije razumije.

A i može je razumjeti zato što čita onako kako bi knjige trebalo uvijek čitati: prepuštajući se sanjarenju na koje ga tekst navodi. Ne čita taj noćni čitatelj onako kako drugi čitaju – pa kako i sâm čita ako je dan i ako sjedi na stolcu – to jest nastojeći da razumije priču i upamti njezin sadržaj, da vidi što je dalje bilo s likovima i s radnjom. Obratno, on sebi dopušta kombinacije, nagađanja, prepušta se asocijacijama koje mu se pri čitanju javljaju. Ako ga koji lik podsjeća na nekoga koga u životu poznaje, neće na to odmahnuti rukom, nego će razviti usporedbu do kraja; ako mu tekst probudi sjećanje za koje je mislio da je davno izgubljeno, pustit će da ga uspomene posve obuzmu. Ukratko, čitat će onako kako bi i inače trebalo čitati: sanjareći.

A to znači približavajući se onome što književnost izvorno i jest: maštarija. Ona je nastala iz naivnosti, iz samoće i iz sklonosti sanjarenju; tako nastaje svaki književni tekst, pa je logično da se na isti način i čita. Književnost, uostalom, u životu zajednice igra onu istu ulogu koju u životu pojedinca igra san: ona razrađuje potisnute motive, ona iskušava neiskušane mogućnosti, ona živi za nas neke druge živote. Pa što je onda logičnije nego da se književno djelo i čita na vratima sna, na mjestu gdje iz pravoga života prelazimo u mogući? Književni tekst nestvarniji je od zbilje, ali stvarniji od sna, pa je utoliko i naravno da povezuje ta dva svijeta, da bude most među njima.

Samo zahvaljujući toj okolnosti, noćni čitači ne zaboravljaju ono što su čitali, pa premda čitaju napola spuštenih kapaka, obično su sposobniji reproducirati svoju lektiru od onoga tko je čitao sjedećki i pri punoj svijesti. Ukratko, oni su u lektiru uložili dio svoga života, a dio lektire u svoj život, i to se više ne može razdvojiti. Zato su oni najbolji čitači.

A još su bolji onda kad nisu posve sami. Najljepše je kad je krevet u kojem se čita bračni, pa kad u njemu teku dvije usporedne lektire. Budući da su te lektire različite, u postelji se pojavljuje stanovita napetost, koja može dovesti i do iskakanja električnih iskara. Može dovesti do toga da postelja – koja ionako nalikuje na rasklopljenu knjigu – i sama postane poprište uzbudljiva romana.

(članak preuzet iz Vijenca, br. 259)

Predstavlja nam se… Ivan Glišić

Iznimno nam je drago, Ivane, što ste pristali na ovaj intervju i što imamo priliku predstaviti vas našim čitateljima.

Za početak, možete li nam reći par riječi o sebi… nešto poput kratkog biografskog prikaza samoga sebe.

Poput mnogih, ni krivih ni dužnih, žrtva sam stalnih ratova i seoba na ovim prostorima. Moji su poreklom iz Mačve, ali su, bežeći pred vojskama u Prvom svetskom ratu, našli sklonište na krajnjem jugu Srbije, u Pirotu. Tamo sam i rođen 1942., a tek 1948. vratili smo se u Mačvu/Šabac. No, moja mati je potajno krstila mog brata i mene, što je tada bilo nedopustivo, religija je bila opijum za narod. Tako smo pali u nemilost. Mati, krojačica, nikada nije mogla da se zaposli. Moj otac, učesnik NOB-a, takođe, pa je postao stolar. A brat i ja smo bili izopšteni iz pionirske, potom i iz omladinske organizacije, te smo i mi, poput majke i oca, bili od detinjstva moralno-politički nepodobni. U Šapcu sam se školovao. Osnovna, pa Učiteljska, pa na izdvojenom odeljenju Filološkog fakulteta. Najpre sam završio engleski jezik i englesku književnost. Ali kako se početkom šezdesetih po školama još nije učio engleski, nego francuski i ruski, završio sam i srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost. Do 1987. radio sam u školi, osnovnoj, predavao sam najpre srpskohrvatski, potom i engleski. Onda sam premešten u Radio Šabac, za urednika programa za mlade, potom i noćnog programa.

Underground pisac intelektualac, pjesnik, tekstopisac, slikar, novinar, punker, anarhist… Kada je zapravo sve započelo?

Počelo je 1958. kada sam gledao neki muzički film, engleski, glavnu ulogu imao je ondašnji roker Tommy Steel. Usledilo je slušanje rokenrola na Radio Luksemburgu pa kupovina prvog gramofona, prvih r’n'r ploča, osnivanje r’n'r bendova…

Od rock’n'rolla do punka… Kako je to odjeknulo u tadašnjoj državi? Je li se vaše djelovanje smatralo subverzivnim? Jeste li imali problema s ondašnjim vlastima?

U Šapcu u početku nije. Za razliku od danas, bio je jedan od retkih gradova u ex-Yu otvoren za novotarije. Zamislite, okupljali smo se i u Domu JNA, vojska nam je dala prostorije, instrumente, pojačala. Ni danas mi nije jasno zašto je vojska to činila. Mora da je neki general ili major u Šapcu bio u potaji ljubitelj rokenrola. No, omladinski aktivisti i partijski sekretari pokrenuli su akciju protiv nas, tobože rušimo establišment muzikom koja nije partizanska, rodoljubiva i brigadirsko-akcijaška. Škole nas nisu prihvatale kao rokere, nisu dopuštali da nosimo traperice, pa kose u stilu “Beatlesa” i “Stonesa”. Čak su nas na času razrednog brice šišale. Ko se pobuni, izbačen je iz škole. Ali, rekoh, uz Dom JNA podržavao nas je i Dom sindikata te su prvi Yu r’n'r bendovi gostovali u Šapcu: “Juniori” iz Makedonije, “Siluete” iz Beograda i mnogi drugi. Potom je establišment počeo da popušta, kada su i deca onih na vlasti i oko nje uletela u rokenrol i hipi pokret. Ponajpre u Hrvatskoj, tamo je bilo mnogo r’n'r bendova: ”Crveni koralji”, ”Delfini”, ”Roboti”… Počeli smo međusobno da se družimo tako da smo se svi rani rokeri iz ex-Yu poznavali. Pa je usledila u Beogradu, sredinom šezdesetih, prva i druga Gitarijada. A ja sam 1965. na takmičenju diskofila na Radio Sarajevu bio pobednik kolekcijom mojih r’n'r singlova i LP ploča koje sam nabavljao iz Engleske. Stavim papirni novac između indiga, pošaljem kompanijama u Englesku i, zamislite, dobijao sam pakete. Ali imao sam probleme. Ponekad su pakete pregledali u policiji. Pa su me zvali, ispitivali me, grdili, pretili, jednom sam dobio i šamare. Pakete su zadržavali, davali su ih svojim sinovima i kćerkama, a oni su moje ploče preprodavali.

Sredinom 70-ih definitivno ste se pronašli u punku. Što je “ono nešto” što vas je privuklo tom pokretu?

Bilo je to 1975. u Londonu, u Hyde parku sam video grupu punksa. Nisam znao tada ko su i šta su. Privukli su me martinkama i čiroki frizurama. Upoznali smo se, odveli su me u napuštenu fabriku, predgrađe Chelsea. Iznenadili su me kad su otpočeli da sviraju hitove mojih omiljenih r’n'r anarho bendova: “The Who”, “The Pretty Things”, “The Kinks”… obrade… Kad sam se vratio u Šabac, osnovao sam s mojim učenicima punk bend “Novi talas”. Svirali su u Domu omladine i bili atrakcija. Pisao sam im numere “Dete s druge planete”, “Vreme letećih tanjura” i tako redom. Ali kad je Sid Vicious iz “Sex Pistolsa” ubio svoju curu Nancy, stigla je iz Komiteta direktiva da nas izbace. Tito se razboleo, pa je potom preminuo, i opet su r’n'r i punk bili subverzivna muzika. Forsirali su Zdravka Čolića (“Druže Tito mi ti se kunemo”), Nedu Ukraden (“Drugarice posadimo cveće gde se vojska druga Tita kreće”) te Đorđa Balaševića (“Računajte na nas”, “Triput sam video Tita”).

uvan 2Mislim da sam na Wikipediji pročitala da ste upravo vi najstariji punker ex-Yu. Stvarno?

Mislim da jesam. Uleteo sam u punk kad sam imao 33 godine. I još sam u njemu, punksi me zovu Matora Ajkula, ali sada su i oni matore ajkule, stariji su sada za 39 godina… ha, ha… Stigli me… No, u to doba bio sam veoma mladolik. Pa kad sam otišao kod punksa, roditelji njihovi me pitaju: “Dečko, koju srednju školu učiš?” Ja kažem da sam profa i godinu rođenja, a oni počnu da me vivkaju. A bili su srećni kad bih došao, nisam delovao destruktivno nego kreativno na mlade punkse.

Dva segmenta vašeg djelovanja – onaj literarni i glazbeni – gotovo da je nemoguće odvojiti. Koliko dugo traje ljubav prema književnosti?

Traje od kraja šezdesetih, kad me je Maja Perfiljeva upoznala s Rejom Ruićem, te sam pisao stihove za r’n'r pevače. Ali sam početkom sedamdesetih napisao roman “Jer znala je mama mene će skrckati levi elementi”. To je bio prvi r’n'r roman u ex-Yu. O nekoj vrsti naše Janis Joplin. Časopis “Džuboks” je najavio štampanje, objavio je i podlistak sa ulomcima i posterom Hendrixa i Janis, ali roman je zabranjen, slog je rasturen u štampariji i pojavio se tek 1986. Zabranjen je zbog naziva, fol, mislio sam na KPJ, da će me ona skrckati jer je – levica, a ja sam takav naziv uzeo jer mi je mati, misleći ne na KPJ nego na rokenrol muziku, govorila: “Skrckaće te ti tvoji levi elementi.” Sećam se, za ono što je bilo neobično u narodu se kazivalo da je – levo, kao na primer kad pišeš levom rukom, šutiraš levom nogom. A ja sam bio levak i po tome pa nisam mogao da budem u sportskim timovima. Svi dešnjaci, ja levak.

O čemu najradije pišete?

Ne izmišljam. Pišem o onome što sam doživljavao kao roker, hipik, punks. Što u Londonu, u Moskvi, Solunu, Ljubljani, Zagrebu… I glavni junaci su mi rokeri, hipici i punksi s kojima sam se družio. Tako imam i kultni punk roman o Ivici Čuljaku Kečeru i o našem druženju – “Čizme slobode”. Zajedno smo uradili prvu i jedinu antologiju punk proze i poezije – “Deca starog Bakunjina”, a on ju je likovno opremio svojim crtežima. A “Čizme slobode” je punks Ivan Velisavljević, sada diplomirani dramaturg, adaptirao 2009. u radio-dramu. Doživeli smo veliki uspeh na Drugom programu Radio Beograda. Ima je i internetu. Izbor moje ljubavne poezije preveli su i u vidu knjige objavili: Marta Mićić (mađarski), Szymon Gonczar (poljski), David Stone (engleski), a mnoge pesme su prevedene na grčki, francuski, španski, portugalski, po tamošnjim časopisima. Prezentaciju mojih pesama na sajtovima vrši Selver Viljević.

Knjige uglavnom objavljujete kao samizdat? Je li razlog to što nemate povjerenja u izdavače ili nešto drugo?

Rekoh, u ex-Yu izdavači nisu prihvatali romane s r’n'r i punk tematikom, a i sada ne prihvataju jer traže ulepšanu sliku života, a kod mene nema ulepšavanja, nema laži i prevare, nego je sve iz prve ruke, istinito. Ja sam poput Krleže, nepodoban za kapitalizam, nepodoban za socijalizam, jer sam svoj i furam svoj fazon. S prvom knjigom pesama takođe sam imao velike probleme. Zabranjena je jer ju je ilustrovao Milić od Mačve, tada nepodoban slikar, nije slikao revoluciju nego etno motive. Uz to, knjiga je bila ćirilična, a tada se ni to nije smelo. Forsirana je latinica. Sad ti isti ljudi forsiraju ćirilicu i kažu mi – nemam knjiga na ćirilici. Ali kad sam im ponudio ćirilične rukopise o Crnjanskom, Isidori Sekulić i Bori Stankoviću, nisu hteli da mi pomognu. Uslovljavali su da budem član stranke koja je u koaliciji na lokalnom ili republičkom nivou, a ja sam r’n'r i punk ratnik, dakle apolitičan, te sam opet štampao kao samizdat. Imao sam frke i s promocijama. U Šapcu je 1993. organizovana promocija moje punk knjige “Ura, ura, matura”. Došli su punksi iz mnogih gradova, ali ih policija izbaci iz knjižare. Onda su moje kolege iz Radija i Televizije organizovale u našem desku promociju u 17.00 časova, čak su punkse počastili prasetinom, pivom i kolačima. A na promociji iste knjige u Beogradu, u knjižari Srpske akademije nauka i umetnosti, bilo je oko 700 punksa iz mnogih mesta. Promocija je trajala od 17.00 do 22.00 časova. Nisu svi mogli da uđu pa se ulazilo u grupama, na svakih petnaestak minuta. I više nikad nisam imao promociju. Političke stranke su se menjale, a ja apolitičan. Istina, krajem devedesetih bio sam u Narodnom pokretu ”Otpor”, zadužen za kulturu mladih, a imao sam i Art Otpor Scenu sve do 2004., kad se Otpor iz meni nejasnih razloga ugasio.

Ostvarili ste uistinu bogatu suradnju i s brojnim hrvatskim glazbenicima: Darko Domijan, Josipa Lisac, Dalibor Brun… sudjelovali na festivalima, osvajali nagrade… Gotovo da nema osobe koja ne zna za “Ulicu jorgovana”.

Zahvaljujući Maji Perfiljevi, upoznao sam Reja Ruića, basistu “Delfina”, “Robota” i “Weels of fire”. Komponovao je na moje stihove, a pevali su Dalibor Brun (“Trenutak sreće”), Josipa Lisac (“Večer u Luna parku”), Darko Domijan (“Ulica jorgovana”) i mnogi drugi… “Ulicu jorgovana” poslali smo na Zagrebački festival, ali su nas odbili, sa obrazloženjem da izbacim ono “gori zemlja, gori kamen, Sunce ugljen, nebo plamen”. Kakav kamen! Kakav ugljen! Ali kad smo je snimili, pokoplala je sve te pesme festivalske i, evo, traje već 40 godina. Bio je to jedan od najvećih u hitova ikada. Nažalost, tada se to nije plaćalo, nego dobijemo po paket ploča od svakog doštampavanja. Sredinom 1975. imao sam najmlađi ex-Yu r’n'r bend s mojim učenicima – “Mudra Sova”. Snimili smo singl za RTV Ljubljana. I rekoh već, Yu punk bend “Novi talas”, a krajem osamdesetih i alternativni bend “Bogalji”. Umesto instrumenata imali smo čaše, flaše, plastične cevi, limene table… Vidim, neko je te snimke postavio na Youtube. Mnoge moje pesme su komponovali Raymond Ruić (r’n'r), Radoslav Graić (etno), Mirjana Božidar Živković, Slobodan Atanacković i Dušan radić (klasična muzika).

Slikarstvo je samo hobi ili…

Hobi je. Mnogi slikari koristili su moje stihove da ih naslikaju: Milić od Mačve, Slobodan Jeremić Jeremija, Slobodanka Rakić Šefer, Slobodan Pajić Boce, Mihailo Gligorić Gliša… A počeo sam da slikam na preporuku jedne lekarke. Moji roditelji su bili teško bolesni, pa mi je rekla neka ne gutam tablete za smirenje, nego da slikam. Otuda na mom fejsu ima album My art. Neke slike sam koristio za korice mojih knjiga, o Pasoliniju, Michelangelu, Hendrixu, Janis Joplin…

ivan 3Ako biste usporedili scenu nekad i sada, rekli biste…

Današnja scena je veoma slaba. R’n'r je skoro propala stvar, ali okrivljujem stare rokere, neće na svojim koncertima da predstavljaju mlade r’n'r grupe. I punk scena ima mnogo starih bendova. I svi su se pretvorili u Profit i Novac. Zaboravljaju kakve su muke imali kad su i sami bili mlađi. To zaista nije fer. Sem toga, danas je malo bendova iz siromašnih radničkih porodica, gde se punk i začeo. Sad je u modi da nam punk sviraju i pevaju deca onih na vlasti i oko nje. I tajkuna. Pevaju o teškom životu, a žive na visokoj nozi, usta im puna punka, a džepovi puni para, imaju palate, bazene, džipove. Stalno su na nekim dobro plaćenim festivalima, stalno u glamuroznim revijama za slavne i bogate. Nažalost, većina njihovih mladih obožavalaca kao da ne vide i ne znaju to, ili neće da vide i da znaju pa nasedaju, umesto da sami osnivaju prave punk bendove i fanzine, jer su gola sirotinja, roditelji i oni su bez posla… To me začuđuje. I to što prihvataju taj novi turbo-punk.

I danas ste još uistinu vrlo aktivni i prisutni na sceni. Imate i svoj fb profil. Kako doživljavate ove promjene, kada se velik dio aktivnosti seli u virtualni svijet?

Fejs mi je pomogao da nađem neke stare punkse, moje velike prijatelje, rat nas je razdvojio, fejs spojio. Tako sam pronašao mog najboljeg frenda iz ex-Yu, Denisa Čulinovića-Haša, pevača prve postavke bendova “Patareni” i “Buka”. Preko fejsa sam ponovo pronašao mog kompozitora i drugara Rujića koji je 1978. s familijom otišao u Australiju. Preko fejsa sam upoznao Darka Miletića iz Trebinja, koji ilustruje moje knjige. I već spomenutog Selvera Viljevića iz Tuzle, koji oprema sajtove o mom radu.

S obzirom na vaše prebogato stvaralaštvo, imate li kakav savjet mladim autorima?

Imam, da se ne bave politikom. To je za kameleone i prevrtljice. Nego, neka svoje vreme iskoriste da pišu, slikaju, komponuju, sviraju… A kako danas može da se kupi skoro svaka nagrada, da ne cene umetnost po tim nagradama, sve je to uglavnom namešteno. Neka obnove fanzine koje smo mi imali u ex-Yu, gde smo objavljivali svoje radove. I da se okupljaju oko punka. Kakve političke stranke koje samo unose zlu krv među nama! Mi smo imali Punk Prisnu Porodicu. Nije nam bilo važno koje si narodnosti, koje vere. Bili smo kao braća i sestre i pomagali se. Meni su punksi, od njihovog džeparca, štampali knjige “RNR Warriors”, “Žuti ker”, “Deca starog Bakunjina”, “Mars punk strugle for life”, “Loši dečaci”, “La džungla”, “Diler”… Kad se knjige pojave, podelimo primerke po principu ko je s koliko novca učestvovao. Recimo, krajem osamdesetih pisao mi je iz vojske regrut Siniša Dugonjić. Kad je oslobođen daljeg služenja, upoznali smo se, upoznao sam ga s punksima te je od tada i on punks. Sad režira autorske igrane filmove. Nedavno sam glumio u njegovom filmu “Pojačalo i gitara”, po priči Slobodana Tišme, koji je posle mene najstariji punks. Glumio sam Tišminog oca koji se suprotstavlja da mu sin bude punks.

Planovi? U srpnju vas u Zagrebu očekuje promocija “Vodiča kroz Krležu” što ste ga objavili u koautorstvu s Danielom Radočajem.

Daniela Radočaja znam već 18 godina. U jeku ratova dopisivali smo se i, zamislite, njegova pisma su mi stizala, i moja njemu. Kaže, otpočeo je da piše čitajući moje knjige. Posle je opremio mnoge moje knjige. On i njegova majka opremili su likovno moj roman “Plastično lice”. A zajedno smo Raki ja objavili “Čizme slobode”, drugo dopunjeno izdanje, “Nuda Veritas” – naša punk/hc proza – te punk roman “Vodič kroz Krležu”. Imamo materijala i za “Vodič kroz Krležu 2″. Opremio je i neke moje knjige koje su prevedene u Americi.
Inače, meni je Zagreb ostao isti jer uglavnom kontaktiram s punk scenom. Imam s njima anegdote. Ne vole da ulaze u katedrale, a ja uđem, čisto informativno. Dugo je bilo zabranjeno ići u crkvu. A ja sam sredinom šezdesetih ušao u šabačku pravoslavnu crkvu pa me je neki omladinski aktivista optužio. Eto, kršten sam, eto, idem i dalje u crkvu. I pozovu me u Komitet na saslušanje. Kažu da više ne ulazim u tu našu crkvu. Ja iz šale pitam: “A mogu li u katoličku?” Šabac ima katoličku crkvu. Oni kažu da može, plašili su se valjda ako kažu da ne može, da razbijaju bratstvo i jedinstvo. Pa sam redovno odlazio u šabačku katoličku crkvu, slušao časne kako sviraju orgulje i pevaju, pa sam zavoleo orgulje. I kad je Rajmond Ruić komponovao na moje stihove i pitao koji bih instrument voleo da ubaci, ja kažem – orgulje!
Na kraju, zahvaljujem vam se što ste se setili mene i pružam vam podršku u vašem nastojanju da se umetnost ponovo izdigne iznad politike i politikanstva.

Želimo vam puno uspjeha u daljnjem radu i životu. Još jednom, veliko hvala.

Razgovarali: Ivan Glišić i Tamara Modrić

(fotografija: Siniša Dugonjić; portret u stilu Che Guevare: Panker Šoić)

Predstavlja nam se… Andreja Malta

Bok, Andreja. Drago nam je što si pristala na ovaj virtualni intervju i, naravno, što sudjeluješ na “najboljim književnim stranicama” poput Književnosti uživo ili Studija TiM (ha, ha, ha). Dobro, sad ćemo se uozbiljiti i krenuti…

Pozdrav Tamara! Veliko mi je zadovoljstvo što si me pozvala na ovo virtualno čavrljanje povodom mog sudjelovanja na “najboljim književnim stranicama”… Književnost uživo i fb Studio Tim.

andreja1. Kako si?

Pa mogu reći da sam još uvijek jako dobro usred ovog svjetskog kaosa, recesije i ostalih osobnih nedaća koje nas svakodnevno prate na našim životnim putovima.

2. Tko je Andreja Malta?

Andreja Malta je prije svega žena. Žena s dvije domovine – Slovenijom, gdje je provela djetinjstvo, i Hrvatskom, koja je spletom okolnosti postala njezin dom. Poetična, senzualna, sposobna zapažati, uočavati, analizirati, ljubiti, patiti i biti tvrdoglava. Zatim je majka i nona dvojice malih nadobudnih dječaka. Potom strastvena čitateljica i ljubiteljica knjiga i na kraju, kao kaže Vedrana Rudan za sebe, pomalo i “pisačica”, ha, ha, ha…

3. Tvoje kreativno stvaralaštvo počinje od…

Moje kreativno stvaralaštvo počinje od osnovne škole, negdje od četvrtog-petog razreda. Tada sam napisala prvu pjesmu koju je uspjela do danas sačuvati moja teta, toliko joj se svidjela. Kasnije, u višim razredima, priključila sam se literarnoj sekciji gdje sam bila prilično uspješna i aktivna. U srednjoj školi sam samostalno nastavila s pisanjem, pišući povremeno kratke priče za tadašnji popularni ljubljanski tjednik “Mladina” koji još uvijek izlazi. U to vrijeme se za objavljene priče primao i honorar tako da sam spajala ugodno s korisnim. Pobijedila sam i na jednom natječaju za kratku priču u “Nedeljskom dnevniku”. Kako sam se vrlo mlada udala i postala majka, dugo nisam imala prilike pisati, tako da sam se toj svojoj ljubavi vratila 2006. godine, nakon jednog životnog kraha koji sam ipak uspješno prebrodila.

4. O čemu najradije pišeš?

Hmmm, kada malo bolje razmislim, pišem o svemu pomalo. Ima tu sjećanja na djetinjstvo, mladost, ljubavi koje su došle i prošle, onda nešto socijalne tematike, incesta, ženske problematike, priča o životinjama, pogotovo o mačkama koje doslovno obožavam ha, ha, ha…

5. Proza ili poezija?

Nedavno je izašla moja prva dvojezična zbirka poezije s nekoliko kratkih priča, što je pomalo netipično za mene. Pjesme mi nisu prioritet, ali eto, dogodilo se i to. Moj svijet je definitivno proza. Svijet u kome je “sve po mom”, svijet u koji pobjegnem kada osjetim da sam preopterećena stvarnošću i da je definitivno došlo vrijeme da iz sebe izbacim ono što me smeta, raduje ili na neki drugi način izazove inspiraciju da se “kreativno povučem”.

6. Što misliš o “virtualnoj književnosti”, sudjelovanju na književnim fejs stranicama, općenito o tom novom fenomenu?

Što se tiče virtualne književnosti, sudjelovanja na književnim fejs stranicama i sličnom, definitivno sam ZA. Mislim da je to dobra inovacija koja omogućava brzi protok i širenje informacija, pa tako i književnosti.

7. Tiskana ili e-knjiga?

Jedno i drugo. Tiskana knjiga ima svoju čar koji ti donosi dodir i miris papira, ono na što smo naučeni od djetinjstva. E-knjiga, definitivno praktičnija, omogućava brže širenje, pa čak i čitanje.

8. Nekako su, mišljenja sam, najviše odjeka imale tvoje “Minuit socolate” i “Zdravo, fino, Čokolino… mljac!” u kojima si baš ono potpuno usmjerena na ženske teme, odnosno na žene u nadasve dobrim 40-ima. Vidiš li sebe možda u tzv. ženskom pismu?

Ha, ha, ha, da, ona “Minuit socolate” nastala je tako spontano i u jednom dahu, ali uz strepnju kako će biti primljena jer je ipak, moraš priznati, malo “izvan okvira”. Mislim da se ljudi još uvijek previše naginju nekakvim formalnim, moralnim klišejima na koje su naučili i koje su prihvatili. Zašto neke stvari ne napisati takve kakve su, bez uljepšavanja i ostalog kiča? No, na moje ugodno iznenađenje, mislim da se stvari možda ipak pomalo pomiču prema prihvaćanju malo drukčijih formi izražavanja.
Žensko pismo mi je inače omiljena tema. To su stvari koje me zanimaju i o kojima dosta znam. Pogotovo o ženama koje su u fazi spoznaje da je mladost zaista prošla, da dolazi druga, zrelija dob i da se treba s time suočiti, htjele one to ili ne. Neke to prođu bez problema, a neke malo teže prihvate. Da, svakako vidim i sebe u tom pismu.

9. Što planiraš u skoro vrijeme?

U skoro vrijeme planiram dovršiti zbirku kratkih priča usmjerenu baš na tu žensku tematiku, žena u dobrim četrdesetima, s jednom nogom u pedesetima, ha, ha, ha…

10. Znamo da si aktivna u zadarskoj literarnoj skupini ZaPis pa nam reci nešto o tome…

Da, aktivna sam u Udruzi zadarskih neafirmiranih pisaca ZaPis skoro od samog početka osnivanja. Udruga postoji od 2009. godine i okuplja članove različitih stilova, godišta, spolova… pjesnike i prozaiste. Cilj nam je međusobno druženje te pomoć savjetima i kritikama povodom stvaranja vlastitih uradaka, zabavljanje drugih ljudi svojim literarnim uradcima na književnim večerima koje redovito priređujemo. Povremeno kao goste zovemo već afirmirane hrvatske pisce. Do sada smo ugostili Juricu Pavičića, Antu Tomića, Zorana Ferića, Romana Simića Bodrožića, Tanju Mravak i druge, da sad ne nabrajam dalje. I bit će ih još, nadam se! Prošlog smo ljeta organizirali u Zadru “Kalibar bestival”, festival književnosti u suradnji s nakladničkom kućom Algoritam, čiji je cilj bio prikazati najbolje od aktualne lokalne književne scene uz glazbeni i izložbeni program te uz predstavljanje naslova čiji se prihod od prodaje donirao u humanitarne svrhe. Također smo izdali i zajedničku zbirku kratkih priča naslova “Samo ti pričaj”. U svakom slučaju, očekuje nas bogato proljeće, između ostalog, tijekom svibnja i lipnja dogovorena je razmjena s riječkom udrugom Ri Lit, što mislim da je i više nego dobro.

11. I za kraj, nadam se tvom daljnjem sudjelovanju na našim stranicama i šire, dakako. Želim ti puno uspjeha… i do skorog “live” susretu u Rijeci ili Zadru. Lp

Na kraju bih htjela zahvaliti tebi, Tamara, “najboljim književnim stranicama” … Književnost uživo i Studio TiM na sudjelovanju i ovom našem razgovoru. Suradnja se svakako nastavlja, nadam se na obostrano zadovoljstvo. Zahvaljujem također i na dobrim željama za budućnost, a pogotovo se iskreno veselim i jedva čekam skori “live” susret u Rijeci ili Zadru!
Srdačan pozdrav tebi i ekipi!

P. S. Razgovarale su Andreja Malta i Tamara Modrić.

(fotografija: Vladimir Šantić)