Predstavlja nam se… Ljiljana Jelaska

Ljiljana Jelaska vedra je dječja autorica. 2013. objavila je poetsku zbirku Vesele boje, tvoje i moje, za koju je osvojila književnu nagradu Albatros, a 2014. izlazi njezin teen roman Leti, leti koji prati jednu godinu u odrastanju četrnaestogodišnje djevojčice Eme. Pa evo što nam je sve Ljiljana ispričala…

ljiljana1. Tko je Ljiljana Jelaska?

Ljiljana Jelaska je u prvom redu mama. Mama dvojice krasnih sinova na koje je izuzetno ponosna. Ljiljana je osoba koju se može sresti u gradu u staroj trenirci kako žuri u trgovinu, na plac, želeći se čim prije vratiti kući, u mir svoga doma, i posvetiti se svakodnevnim obiteljskim obavezama. Nećete je sretati u gradu na kavi, osim u iznimnim situacijama, kada ima nešto važno nekome za reći, o nečemu važnom se dogovoriti ili naći s nekim od starih prijatelja. Najsretnija je u miru svog doma, vrta, trijema, kada može u ruke uzeti dobru knjigu, pogledati dobru seriju na National Geographicu, Historyju, dobru britansku krimi-seriju ili dramu. Voli slušati glazbu, klasike, dobri stari rock, no često posegne i za pokojim CD-om mlađega sina. I kada može pisati. Ljiljana voli pisati.

2. Pisanjem si se počela baviti još u mladosti. Koliko su se tvoje književne preokupacije promijenile od tih ranih dana do danas?

U kasnim osnovnoškolskim i ranim srednjoškolskim danima pisala sam uglavnom poeziju. Ljubavnu, naravno, poput većine mojih vršnjaka. Imala sam tu sreću da sam imala uistinu dobre profesore jezika, koji su itekako znali pokazati da vrednuju trud i rad uložen u pismeni sastav i potaknuti nas da pišemo više i bolje. Naravno da mi je to puno značilo. Vremenom se, kako me život oblikovao, oblikovalo i moje poimanje pisane riječi, literatura koju sam čitala, način i stil pisanja. Sazrijevala sam, kao što još uvijek sazrijevam i mijenjam se. Ostala sam vjerna književnim klasicima koje sam, neke tada i ne razumijevajući, čitala. No, kako sam rekla, imala sam tu sreću da sam sa svojim profesorima mogla razgovarati o pročitanome, učiti od njih kroz razgovor, što je vrlo bitno. U zadnjih dvadeset godina u potpunosti sam se posvetila pisanju za djecu. To je ono što najbolje znam, pri čemu se najbolje osjećam.

3. Javnosti si poznata kao književnica za djecu. Što te motiviralo na pisanje?

Što se motivacije tiče, ona je kod mene uvijek prisutna. Vjerojatno sam, još kao mala, slušajući dječje radioemisije, gledajući dobar dječji program na TV-u, koji je znao biti izuzetno edukativan, vać tada skupljala građu koju ću mnogo godina kasnije početi oblikovati u poeziju i priče.

4. Imaš li kakvu testnu čitateljsku publiku među uzrastom kojem su knjige namijenjene?

Kao “ zamorčić mi služi mlađa kći iz prvog braka moga supruga. Ona mi, naravno, ne može biti kritičar, ne može mi ukazati na eventualne greške i propuste u tekstu, no po njezinoj reakciji puno toga mogu sama zaključiti. I moja draga prijateljica, dječja spisateljica, i to jako dobra spisateljica, predraga osoba, Sonja Smolec. Od nje već mogu očekivati packe. Najbolji pokazatelj uspješnosti onoga što sam napisala je susret s djecom, čitanje pred njima, razgovor o pročitanom. Oni su nemilosrdni kritičari. Djecu ne možete prevariti, ona ne znaju lagati.

5. Koliko je zapravo teško pisati za djecu i mlade? Pomaže li ti u tome dijete koje čuči u nama?

Kao što sam rekla, djeca ne znaju lagati. Ona se neće pretvarati i laskati vam da im se ono što ste napisali sviđa ako im se uistinu ne sviđa. Da biste djeci ponudili knjigu koju ste za njih napisali, morate biti krajnje iskreni i fer. Činjenice koje iznosite u knjizi moraju biti provjerene i točne. Djeca uče od vas. Ona uče kroz knjigu koju ste im pružili. Ona vjeruju onome što ste napisali. Osobito mladi koji savjete za načine nošenja sa svojim problemima, rješavanje nedoumica koje ih često u tim godinama muče, traže na na svim dostupnim mjestima. To su godine u kojima ćete ih teško pridobiti da vam se u razgovoru otvore, povjere, a često ni sami ne znaju definirati što ih muči. U današnje vrijeme, kada vlada prava poplava raznih informacija, često neprovjerenih i netočnih, postoji velika opasnost da se povedu za njima. Stoga je bitno ponuditi im, za što bi nam naša intuicija temeljena na životnom iskustvu trebala poslužiti, na suptilan i nenametljiv način, odgovore na njihova prešućena pitanja, pokušati ih usmjeriti, kroz djelo im ukazati na pogreške koje mogu činiti i zamke koje ih vrebaju. A dijete koje čuči u nama baš me tjera na istraživanja i propitkivanja. To je ta radoznalost koja je uvijek prisutna. I nesputanost i opuštenost koju osjetim pri svakom kontaktu s djecom.

6. Često čujemo kako je dječja knjiga deficitarna, odnosno kako je malo kvalitetnih književnih sadržaja namijenjenih mlađoj čitateljskoj publici. Kakvo je tvoje mišljenje o tome?

Ne bih se složila s takvom konstatacijom. Evo, upravo je ovih dana Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade objavilo čak 17 novih naslova. To pokazuje izuzetnu ustrajnost i upornost u radu, unatoč situaciji koja vlada na dječjoj književnoj sceni. To isto Društvo je u zadnje dvije godine objavilo popriličan broj kvalitetnih knjiga za djecu i mlade. Mali broj ljudi zna za to. Pa gdje su autori koji sami objavljuju? Ima ih, nemali broj. Zašto se o tome ne govori, ne piše? Gdje je u svemu tome televizija, gdje je tisak da prenese informaciju? Ako ćemo o deficitu, deficit je upravo u praćenju takvih događaja od strane medija, poticanju i potpori od strane nadležnih. S druge pak strane, knjižare su preplavljene stranim slikovnicama i knjigama čiji su sadržaji upitne kvalitete. Dakle, negdje nešto u tom lancu koji vodi od autora do knjižara ne štima.

7. Imam osjećaj da djeca i mladi vole čitati. Stalno slušamo o važnosti odgajanja čitateljske publike od malih nogu. No, ne mogu se oteti dojmu da u jednom trenutku ljubav prema knjizi jednostavno iščezne. Slažeš li se s time? Koji je mogući razlog tome?

Za svaku su pohvalu razne kampanje za poticanje čitanje od najranije dobi. Sve je to lijepo, no koliko uistinu uspijeva biti poticajno? Koliko roditelja svojoj djeci čita prije spavanja? Imaju li roditelji naviku čitanja? Jesu li njima njihovi roditelji čitali? Tema je prekompleksna da bi se odgovor mogao sažeti u par rečenica a da se ne stekne pogrešan dojam o onome što je sugovornik htio istaknuti. No, jedan problem strši iz mase ostalih. Djeca vole slušati dok im se čita. Govorim o sasvim maloj, vrtićkoj djeci, pošto se neka djeca u vrtiću prvi put susreću s pisanom riječi. Ona vrlo brzo zapamte tekst, znaju ga naizust izgovoriti. Ona uživaju u tome. No, kao što je poznato, već u vrtiću djeca mogu sama odlučivati hoće li slušati tetu dok im čita bajku ili će se baviti nečim drugim. Znači, nema stjecanja navike sudjelovanja u skupnom slušanju ni u razgovoru o pročitanome. Dijete se može izdvojiti iz grupe ako ga ono što grupa u tom trenutku radi ne zanima. Zatim dolazi šok. Djeca koja su u vrtiću mogla birati što žele raditi, najedanput moraju mirno sjediti u školskoj klupi, moraju biti tiha, moraju pisati zadaću, moraju čitati lektiru. Moraju. Već sam taj termin mora se odvraća djecu od knjige. I što se događa? Roditelji čitaju lektiru, a djeca ni ne prelistaju knjigu. O razumijevanju pročitanog suvišno je i govoriti u takvoj situaciji. Zašto roditelji čitaju lektiru? Da dijete ne bi dobilo lošu ocjenu. Roditelji nisu dužni niti bi trebali čitati umjesto djece. Nema pravog načina da se djecu navede na čitanje.

8. Koliko je današnjoj djeci i mladima primijenjen lektirni program?

Današnji lektirni program, koliko se sjećam, dugi se niz godina nije mijenjao. A vrijeme u kojem živimo rapidnom brzinom donosi promjene u naše i živote naše djece. Razvoj tehnologije, životne navike, interes djece za stvari koje ih okružuju, sve se to nezaustavljivo mijenja. Djeca često ne razumiju o čemu čitaju. Moja generacija je uživala u tim krasnim djelima jer su bila primjerena vremenu u kojem smo živjeli. Neka djela pak, koja se nalaze na popisu obvezne lektire za starije razrede, preteška su i nisu primjerena tom uzrastu. Ima iznimaka, no većinom sam svjedočila tuženju na nerazumijevanje nekog od izuzetnih književnih djela. Kako možemo djeci ostaviti gorak okus u ustima i za sva vremena odvratiti ih od čitanja nekog vrijednog književnog djela, koje bi ona za pet, deset godina, s uživanjem čitala? Stavimo ga u program obvezne lektire za starije razrede osnovne škole!

9. Uz klasična tiskana izdanja objavljuješ i na protalima namijenjenima djeci. Koji oblik djeca radije prihvaćaju, tiskani ili elektronički?

Iz mog dosadašnjeg iskustva, većinu radova koje sam objavljivala na portalima čitali su uglavnom roditelji. Apsolutno odobravam da roditelji pročitaju ono što je namijenjeno njihovoj djeci. Ja sam, kao autor, odgovorna i roditeljima i djeci. I sama sam čitala sadržaje koje su moja djeca trebala čitati. Osobito u današnje vrijeme, kada se na portalima može naći svega i svačega. Osobno sam mišljenja kako elektroničko čitanje putem Interneta, gdje djecu mami pregršt drugih, njima zanimljivih sadržaja, nije baš garancija uspjeha. Drugo su e-čitači poput Kindlea, što pak, u današnjoj situaciji, malo roditelja može priuštiti svojoj djeci. Znači, kao kakva-takva garancija da će djelo biti pročitano ostaje dobra tiskana knjiga sa svojim poznatim mirisom papira i šuštanjem stranica.

10. Planova za budućnost zasigurno ne nedostaje.

Planova ima, materijala ima, sredstava nema. No, dobra volja je tu i uz malo truda i sreće snaći ću se.

Razgovarale: Ljiljana Jelaska i Tamara Modrić