Paralelni slalom

Sandra i Andreja dvije su autorice koje pišu, između ostalog, i priče erotskog sadržaja. Da napomenem odmah na početku, ukoliko mislite da je riječ o vulgarnim ili neprimjerenim sadržajima, u krivu ste. Njihove su priče “s pravom mjerom” – propošne, lagane, zabavne, na trenutke čak i komične – a svakako predstavljaju i dobro došlo osvježenje u novijoj književnosti koja je, ponekad, opterećena određenim ponavljajućim temama. One su onaj pravi chick-lit koji slijedi sva pravila žanrovske proze.
Andreja nam se već predstavila svojim Minuit socolate, Karlina tajna, Zobene pahuljice, Zdravo, fino, Čokolino… mljac!, Loše vino, Fotografija, O Humbertu u meni, a Sandra ima zbirku u nastajanju.
Eto, uistinu ne moramo baš uvijek posezati za stranom literaturom. Svaka čast Helen Fielding, Sophiji Kinselli, Melissi Banks, Emmi McLaughlin & Nicole Krause, Candice Bushnell, Lauren Weisberger, Jeniffer Weiner, Laura Zigman… i da ne nabrajamo dalje. Ali imamo i mi Sandru-Aninu Klarić i Andreju Maltu!

1. Prvo što vas moram pitati – otkud ideja za takvom vrstom proze?

Andreja: Ha, ha, ha, moram priznati da sam oduvijek bila “crna ovca” na svim područjima. Kažu da sam otvorena i iskrena, nekad i previše. Zato i u temama o kojima pišem tražim nešto o čemu se baš i ne piše, a ako se već piše, piše se nedorečeno, sramežljivo, tajnovito ili previše klišejski, ako mogu to tako nazvati. Oduvijek su me privlačile zabranjene teme poput incesta, koje su uistinu strašne, ali se, nažalost, tako vješto prikrivaju, kako u privatnim životima, tako i u medijima. Mislim da se ta tema konačno mora otvoriti s više hrabrosti. Tu sam temu i podrobno opisala u “Karlinoj tajni”. To je naša tužna prošlost, sadašnjost i budućnost. Jako su mi interesantne i teme muško-ženskih odnosa, pogotovo odnosa između mlađih muškaraca i starijih žena, ima tu nekog šuga, nečeg opasnog u zraku. Ljudi to još uvijek ne prihvaćaju u cijelosti. I tu se opet radi o zataškavanju, o “zabranjenom voću”, osuđivanju, ha, ha, ha, ali tako smo odgojeni, tako su nam postavljene granice u glavama. Što se tiče opisivanja samog seksa, u većini slučajeva u pričama ili romanima (svaka čast izuzecima) “vodi se ljubav”. Wauuu! Istina, ne volim prostačenje, ali sam apsolutno za malo više otvorenosti u opisivanju takvih činova. Pa to je život, zar ne?

Sandra: Ideja se nametnula sama od sebe. Zapravo, oduvijek je negdje prisutna u meni, samo do sada nisam imala hrabrosti izaći na vidjelo. I kroz moju poeziju provlače se na trenutke erotske misli “upakirane” ponekad u dvosmislene stihove. Mene uvijek treba čitati između redaka. Da ne biste sad pomislili da pišem samo takvu poeziju i prozu, imam među svojim radovima i sasvim drugačije pjesme (što se već moglo vidjeti kroz objave na ovim stranicama) i priče potpuno drugačijeg žanra. Zašto baš ova proza? Možda zato što mi zbog trenutne situacije u mom privatnom životu najviše odgovara i privlači me, a i primijetila sam, prema reakcijama svojih kolegica, da je to ono što u ovim ružnim vremenima ljudima treba. Jer što nam ostaje na kraju nego ljubav?

2. Jeste li možda uzore pronašle u popularnim serijama poput “Seksa i grada” ili “Kućanica”?

Andreja: Televizijski program konzumiram u malim količinama, obično pogledam koju BBC-jevu kriminalistički seriju. Nešto poput “Seksa i grada” ili “Kućanica” ne pratim, možda sam pogledala nekoliko nastavaka, ali nisu me se previše dojmile, a kamoli inspirirale. Srećom pa imam bujnu maštu, ponekad nešto čujem ili pročitam i poslije sve to zajedno “skuham” po svom receptu.

Sandra: Sada ću vas možda šokirati, ali “Kućanice” uopće nisam gledala, možda tek dio koje epizode, a “Seks i grad” samo par epizoda, i to one gdje se pojavljivao Faca. Natjerala sam se pogledati i film iz istog razloga. Zapravo, nikad nisam preferirala čitati ljubiće, nemam ni jednog u svojoj kućnoj biblioteci, tek sam jednog davnog ljeta s kojih 14 godina progutala punu kutiju bakinih ljubića i shvatila već tada da svi počinju i završavaju isto, te da bih mogla takvih napisati hrpu. Uzor bi mi možda eventualno bila Jackie Collins čije sam knjige voljela čitati kao tinejdžerica. Samo, ona je znala biti prilično “žestoka”, a ja osobno više volim taj umjetnički “touch”, ne volim otvoreno i vulgarno, nego pomalo samozatajno zagolicati maštu i ostaviti čitatelje negdje “u zraku” s mislima. Kao što je npr. moja kolegica, čitajući “Vruće ljeto”, uskliknula: “A gdje je dalje, na najboljem si stala?!” To je to što želim, kada zatvore stranicu, da još neko vrijeme razmišljaju o kraju, da ih malo ponesem u mašti…

3. Proza kojom se bavite baš nije uobičajena u hrvatskoj književnosti. Kako gledate na taj žanr i vaše literarno djelovanje? Smatrate li ga “škakljivim”?

Andreja: Da, proza te vrste nije baš svakidašnja. Meni je taj žanr jako interesantan, možda i zbog toga što je tako malo promoviran. Vjerujem da toga ima, ali, nažalost, po nekakvim ladicama, na sigurnome, jer tema je svakako škakljiva, pogotovo za naš mentalitet.

Sandra: Naravno da je ovo “škakljiv” žanr i treba paziti da se čovjek ne zanese (što mi se ponekad i događa dok pišem pa onda prepravljam neke “prevruće” scene) jer se lako prijeđe granica, znate što mislim. Što se tiče mog literarnog djelovanja, pa voljela bih jednog dana vidjeti svoju zbirku u rukama čitatelja, onih mladih koji će sanjariti uz priče i onih starijih koji će se prisjećati svoje mladosti ili proživljavati kroz njih ono za što možda nikad nisu imali prilike. Mislim da je današnje društvo sve otvorenije i sa sve više zanimanja prihvaća ovaj žanr baš zato što je nekad bio tabu. Osobno sam vrlo otvorena što se toga tiče, dijelom zahvaljujući svojim dragim roditeljima koji su mi uvijek davali slobodu i odgajali me bez tabua, a dijelom možda zahvaljujući svom horoskopu, ha, ha ha, ipak sam vatrena Ovnica, još k tome s podznakom u Škorpionu.

4. Kakve su reakcije čitatelja?

Andreja: Ha, ha, ha, reakcije čitatelja su svakako različite. Neki su oduševljeni, neki neutralni, a drugi pak kažu: “Ma jesi li ti luda što ovo pišeš?” Mene osobno jako veseli ako naiđem na pozitivne komentare. To znači da “ima nade za nas”. Ne mislim samo na pisce nego cijelu naciju koja polako shvaća da je istina takva kakva je, ma koliko god je uljepšavali. Onima kojima se to ne sviđa ne zamjeram, zašto i bih, neka i dalje žive u svom svijetu za koji misle da je savršeno moralan. Ponekada se pitam što je danas zapravo moralno.

Sandra: Već sam napomenula da sam se pomalo bojala “izaći” s tim pričama, ali nakon što sam dobila “blagoslov” svojih prijateljica i kolegica svih dobnih skupina i imala prilike vidjeti njihove pozitivne reakcije, pa čak dobivala i poticaj da idem naprijed, otkrila sam se mojem prijatelju da vidim mušku reakciju. Tek kada mi je i on rekao da je izvrsno, skupila sam hrabrost i odlučila se na objavu, prvo na jednom zatvorenom portalu (gdje sam također dobila dosta dobre kritike), a onda je istovremeno došao vaš poziv pa sam, eto, zahvaljujući upravo vama, krenula u javnost. Hvala vam od srca na tome. Ja osobno uživam pišući te priče, oživljavam kroz njih neke uspomene, utapam se u svojoj mašti bježeći tako od ove dosadne sive stvarnosti, i sanjarim o nekim boljim budućim vremenima. Zapravo, kroz ispisane redove iscrtavam sebe samu jer ja sam ta vrckava, otkačena, ponekad pomalo smušena plavuša, što su oni koji me poznaju i primijetili pa iskomentirali: “Da, to je naša Sandra”. Kritike su za sada, na moje veliko iznenađenje, i više nego dobre, mnogi se uz smijeh pronalaze u nekim dijelovima, kao npr. ona epizoda s toplesom, tu su se mnoge pronašle i prisjetile se svojih iskustava s “galebima”. Neke mi daju i prijedloge inspiriravši me nekim svojim iskustvom, pa sam tako poštara pretvorila u teklića, radnju smjestila u supermarket, dodala puricu i priča je tekla sama od sebe na valovima moje mašte.

5. Ljudi često vole u romanima ili pričama tražiti neke autobiografske podatke ili pak stvarne osobe, ne polazeći od pretpostavke da književnost stvara svoje originalne literarne svjetove. Jeste li možda imale kakvih neugodnosti?

Andreja: Da, ljudi su takvi. Vole tražiti dlaku u jajetu. Radoznali su, možda misle da će takvim traženjem saznati nekakve privatne tajne samog autora ili će možda prepoznati sebe među recima, misleći da je pisac pisao upravo o njima. Iskreno, do sada nisam imala nikakvih neugodnosti, osim možda čuđenja nekih koji me dobro ne poznaju, nego me mjere po vanjskom izgledu. Izgledam poprilično nježno i nevino, ha, ha, ha! Onda slijede komentari u stilu: “Isuse, ti si to napisala? Hmmm… Dobra si što se usuđuješ!” Neki dan sam na erotskoj večeri koju su na Filozofskom fakultetu u Zadru organizirali studenti čitala svoju “Minuit socolate” i dobila popriličan aplauz.

Sandra: Za sada nisam imala nikakvih neugodnosti, tek ćemo vidjeti u budućnosti što me čeka. Inače, likovi mojih priča baziraju se, uglavnom, na stvarnim osobama koje su mi na ovaj ili onaj način prošle ili prolaze kroz život, koje su mi inspiracija i bude mi maštu. Npr., ruka na volanu u “Metalik Hondi” koju opisujem ruka je jednog mog bivšeg dečka, a opisala sam upravo ono što mi je u tom trenutku prolazilo glavom dok sam gledala iz prikrajka u njegovu ruku na volanu još u ono slatko vrijeme zavođenja. Ideja za naslovnu priču “U ženskoj glavi” nastala je jedno jutro kad sam dolazila na posao i u daljini, ovako “ćorava”, ispod naočala vidjela obrise svog kolege na kraju hodnika, na vratima sobe, kako mi sa smiješkom maše i pozdravlja me. Tako je zapravo i nastala ideja za ovu zbirku jer su uglavnom sve priče pisane kroz pogled žene i što im se mota po glavi u susretu s nekim zgodnim likom. A da sam na pravom putu, potvrdila mi je moja kolegica (kad je pročitala baš tu priču) rekavši: “Ajde, nek digne ruku ona kojoj bar jednom nije prolazilo ovo kroz glavu”, a ostale su se složile s odobravanjem.

6. Koja vrsta literature, po vašem mišljenju, zapravo odgovara suvremenoj ženi?

Andreja: Suvremenoj ženi, po mom mišljenju, još uvijek odgovaraju sve vrste literature. Ovisi o raspoloženju i situaciji u kojoj se žene nalaze. Iako nije na odmet malo suvremene, otvorenije erotike, poput ovog chick-lita. Priznale to ili ne, svaka bi se našla u toj vrsti žanra.

Sandra: Ovo je teško pitanje, mislim da sve ovisi o afinitetu pojedine žene. Osobno, najviše volim trilere i uvijek će mi ruka prvo posegnuti za takvim naslovom, ali slušajući sve ove divne žene oko mene, čini se da sam u manjini i da one traže upravo ovakve žanrove: lagane, prpošne ljubavne priče škakljivog sadržaja protkane humorom.

7. Vaša je proza namijenjena ženskoj čitateljskoj publici ili i muškoj…

Andreja: Proza ove vrste, bar što se mene tiče, namijenjena je i ženskoj i muškoj publici, bez obzira na starosnu dob i obrazovanje. Ono o čemu govori taj žanr naš je stvaran život. To nisu ljubići. Ili romantične ispovijesti. To je realnost, istina. To je to.

Sandra: Nisam je nikome posebno namijenila, ali drago mi je da ju je ženska publika prihvatila, jer ona je zahtjevnija i teže ju je pridobiti, ali moja je želja privući i muške čitatelje jer ipak su oni okosnica i glavni likovi svih mojih priča i bez njih ne bi ih ni bilo. A ovo im je i dobra prilika da zavire u žensku glavu.

Nadam se da cijela stvar neće ostati samo u sferi facebook objavljivanja. Do neke buduće zbirke možda… hvala vam na “slalomu”.

Andreja: I ja se nadam da stvar neće ostati samo u sferi facebook objavljivanja. Vremena su teška, pogotovo u kulturi, teško se probiti. Ja osobno ne odustajem od takve vrste pisanja, poprilično sam tvrdoglava, kad nešto naumim, kad nešto volim, to i ostvarim. Dakle, kad skupim dovoljno materijala za jednu takvu proznu zbirku, krećem u lov za izdavačem. Nadam se da ću uspjeti!