Predstavlja nam se… Ingrid Divković

Ingrid Divković nekako je postala sinonim za pozitivne vibracije na našoj fb stranici. Ona je mlada, lijepa i uspješna u svom poslu. Pa pročitajte o čemu smo sve razgovarale…

Ingrid, možete li nam na početku reći par riječi o sebi?

Već na početku citirat ću samu sebe: “Ja sam ono što nikada ne biste pretpostavili. I nisam ama baš ništa od onoga što bi se moglo reći na prvi pogled.”
A sad za ozbiljno. Diplomirana sam profesorica hrvatskog jezika i književnosti i filozofije. Nesuđena profesorica – na svu sreću. Emotivac sam kakvog nema, serijski monogamna ovisnica o ljubavi i kao po šabloni skrojeni nepopravljivi idealist. Sloboda misli, govora i djela moji su životni pokretači. Volim -izme pa njima završavam – antikonformist, egalitarist, hedonist, pacifist i idealist.

Autorica ste self-help priručnika “J..e li vas ego?” koji je imao dobar odjek i putem promocija i putem medija. Koliko ego uistinu opterećuje čovjeka u njegovu djelovanju na poslu, u obitelji, među prijateljima…?

O opterećenosti egom bi se dalo raspravljati danima. Jednom prilikom sam izjavila kako je ego na svojevrstan način drugo lice suvremenog svijeta. Kao takav opterećuje nas na svim poljima života. U poslu da ne govorim, ali začudo u posljednje vrijeme sve više i više u obitelji i intimnim odnosima dvoje ljudi… Živimo u zbrkanom, narcisoidnom svijetu. Plodno tlo za gospodina Ega. No, na sreću, mi smo ti koji biramo koje ćemo sjeme posaditi u svoju zemlju…

U jednoj sam knjizi pročitala da je taština urođena ljudska osobina, a među najtaštije ljude svakako spadaju pisci. Je li to stvarno tako?

Može biti, ali i ne mora. Zar nismo svi pomalo tašti? Taština, ukoliko je dobro usmjerena, po meni je dobra stvar, baš kao i ego. Ne moramo u svemu tražiti loše stvari. Možda pisce upravo ta nezadovoljena taština pokreće i tjera na stvaranje. Od ničega ništa ne nastaje…

Općenito se kaže da je ženama teže uspjeti u nekom poslu nego muškarcima. Mislite li da se to odnosi i na književni, odnosno spisateljski svijet?

Kod nas svakako, ako izuzmemo uspjeh nekih celebrity spisateljica. U zemlji u kojoj živimo teško je uspjeti u bilo čemu, a o pisanju da i ne govorim. To je svijet za sebe u kojem još uvijek egotipovski vladaju muškarci. Teško ćete kao žena uspjeti bez “dodatnog sadržaja”, neka se nitko ne uvrijedi, ali tako je. Nećemo se lagati.

Nedavno ste pokrenuli svoj blog ingriddivkovic.com. Kako, zašto, s kojom namjerom?

Blog se valjda nametnuo sam po sebi. Nakon godina piskaranja u rokovnike i “mudrih” statusa na društvenim mrežama, shvatila sam da je vrijeme da svoje misli plasiram u nešto “ozbiljnijem” izdanju. Moj službeni blog je na neki način platforma mog cjelokupnog rada i viđenja svijeta. Želja mi je svojim blogom približiti autora čitatelju i obratno. Predstaviti neke nove ljude, mjesta i umjetničke struje. A najviše od svega želja mi je pružiti ljudima oazu pozitivnih misli. Znači, samo pozitiva!

Održavate i radionice kreativnog pisanja…

Upravo tako. Na jesen sam u Rijeci oformila jednu grupu mladih zaljubljenica u pisanu riječ. Ide im jako dobro i doista su talentirane, no žao mi je što nema više polaznica. Mislim da se mladi ljudi boje pisati i čitati pred drugim ljudima. Plaše se kritike i osuđivanja… Trenutno radim i na tome da pokrenem čitateljski klub za žene koje čitaju self-help i sličnu literaturu. Mislim da je takvih žena jaaaako puno.

Neki autori objave knjigu i misle da posao tu staje. Koliko je u svemu tome zapravo važan angažman samoga autora?

Ne kužim kako to misle, posao staje? Posao nikada ne staje. Barem ja tako mislim. Tek tada počinje. Napisati knjigu je najlakša stvar na svijetu (dobro, ne najlakša, ali znate na što mislim), nakon toga slijedi teži dio posla. Predstavljanje svijetu, komunikacija s medijima i čitateljima. Stvaranje i održavanje pozitivne slike sebe. Traženje novih načina dopiranja do ljudi, potencijalnih čitatelja. Pogledajte društvene mreže npr., kolika je njihova moć. Golema. Ukoliko vas nema na društvenim mrežama i u medijima, kao da ne postojite. Surovo, znam, ali istinito. Stoga svaki autor koji želi prodrijeti do ljudi mora raditi. Naporno i predano. Svaki dan u tjednu. S osmijehom na licu. No, to je ipak samo moje skromno mišljenje…

Planovi i želje za budućnost?

Da vam budem iskrena, planova je puno, želja još i više. No, moram priznati da sam s godinama minimalizirala svoje želje, što znači da se sada vodim samo za onima koje su realno ostvarive. Bliski planovi za budućnost su: mala regionalna “turneja” s knjigom u rukama, u planu je i nova knjiga, no ona će pričekati jer je na red došao web blog. Želja mi je doprijeti do većeg broja ljudi (barem onih koji se služe našim jezikom) i otkriti im svoju životnu oazu utkanu u riječi, što znači ostvariti se kao uspješna blogerica. I sponzori su dobrodošli :) Potom nova knjiga… itd…

Razgovarale: Ingrid Divković i Tamara Modrić