Paralelni slalom

Romani u nastanku, koji se u nastavcima objavljuju na društvenim mrežema, svakako su zanimljiva pojava. No, jesu li i novija? Naime, nekoć se s nestrpljenjem očekivao novi broj tjednika koji je objavljivao nastavke “Gričke vještice” Marije Jurić Zagorke. Gotovo svi poznatiji romani hrvatskog realizma najprije bili objavljivani u nastavcima časopisa. Jedan od takvih primjera jest časopis “Vijenac” koji je objavio prvi hrvatski roman novije književnosti “Zlatarovo zlato”. August Šenoa svojim je djelom toliko zainteresirao same čitatelje da je nevjerojatno podigao nakladu časopisa. Godine 1888. Ante Kovačić objavljivao je u “Vijencu” nastavke svoga romana “U registraturi”.

O tom svojevrsnom fenomenu reći će nam nešto više Ana Lukšić i Blago Vukadin, autori koji su se svojoj publici odlučili predstaviti upravo na takav način, samo kojih stotinjak godina kasnije.

Kako i zašto ste se odlučili na takav korak, odnosno objavljivanje romana u dijelovima na književnim fb stranicama?

Ana: Sasvim slučajno sam krenula u tu pustolovinu. Imala sam nekoliko priča i odlučila vidjeti kakva će biti čitanost. Nisam očekivala takav odjek jer sam se prvi put okušala u takvom žanru.

Blago: Živim u inozemstvu i fizički sam godinama odvojen od “scene”, a fb se pokazao kao praktična mogućnost povezivanja s čitateljima i drugim autorima. Sve se, međutim, događalo spontano i postupno. Nisam na početku planirao objavljivati duže tekstove, ali su me drugi autori s kojima sam u kontaktu ohrabrili svojim pokušajima, pa sam na kraju sam sebi rekao – zašto ne?

Koje su prednosti takvog objavljivanja?

Ana: Prednost je u brzoj povratnoj informaciji sviđa li se to čitateljstvu ili ne. Kako sam do sada već izdala neke knjige, ovaj način mi se čini dostupnijim mnogim čitateljima koji rjeđe posjećuju knjižnice. Gotovo odmah nakon objavljivanja nastavka dobijem povratnu informaciju i vidim kakve su reakcije čitatelja pa me na neki način to usmjerava.

Blago: Feedback autoru je brz i neposredan, a čitatelju, zahvaljujući mobilnim uređajima koje skoro uvijek imamo kraj sebe, tekst je dostupan tijekom cijelog dana. Kontakt između autora i publike je direktniji i brži jer je manje posrednika. Sve te prednosti, kao uostalom i u drugim područjima, ujedno su i nedostaci objavljivanja u nastavcima na fb stranicama jer jako ovise o našim očekivanjima, sklonostima i uravnoteženosti.

Pridonosi li to vašoj osobnoj autorskoj popularnosti?

Ana: Pridonijelo je, ali to mi nije bio cilj, već se to dogodilo usput. Često me poznanici zaustavljaju i žele razgovarati o mogućem ishodu. I tu se ponekad prijeđe granica tog mog osobnog prostora.

Blago: Pretpostavljam da je tako jer štivo brzo pronađe svoje čitatelje, a nije potrebno investirati puno vremena u marketinške aktivnosti. Medij je raširen i dostupan skoro svima pa je i početnicima i autorima koji su, zbog prilika na tržištu, pisali “samo sebi za dušu” idealna mogućnost prvog povezivanja s publikom.

Je li vaš roman već gotov rukopis ili pišete svaka dva-tri dana, slijedeći ritam objavljivanja nastavaka?

Ana: Roman u nastavcima “Usamljena” nije gotov. Ovome sam pristupila čista srca i nemam ni program ni ideju. To je više impresija, odraz trenutka, i to je ono što sam ja. Pišem svakih par dana i nastojim da sam barem dvije priče ispred onih objavljenih.

Blago: Roman “Nikola” je već godinama gotov u gruboj verziji, radnja je dovršena i likovi imaju svoje karaktere, no prije objavljivanja svakoga dijela posvetim se tekstu iz perspektive kritičara i, u pravilu, na kraju izgleda drugačije nego na početku – takoreći je to zadnja šansa za korigiranje. Nakon objavljivanja nema više ispravki.

Kako vaši čitatelji reagiraju na takvo što?

Ana: Kako koji. Neki su nestrpljivi pa me zaustavljaju jer žele čuti nastavak, dok drugi strpljivo čekaju dok se ne pojavi nastavak na fb stranici TiM-a. Kad bolje razmislim, to su uobičajene i očekivane reakcije.

Blago: Čini mi se, na osnovi reakcija onih koji mi se jave, da čitatelji rado prihvaćaju nastavke. Polazeći od sebe kao čitatelja tekstova drugih autora, rekao bih da je praktično jer nemam uvijek puno vremena, ali često imam nekoliko minuta na raspolaganju koje itekako koristim za čitanje. Najteže pitanje prije objavljivanja bilo je – koliko teksta podnosi nastavak? Dilemu sam riješio na osnovi vlastitih navika čitanja i odlučio se za desetak minuta.

Mislite li da bi objavljivanje moglo naštetiti kasnijem tiskanom ili elektroničkom izdanju?

Ana: Mislim da ovo objavljivanje ne može naštetiti kasnijem tiskanom ili elektroničkom izdanju. Mnogi su do sada pročitali moje dvije knjige u elektroničkom izdanju i sada poželjeli kupiti te iste knjige u tiskanom izdanju. Mislim da svatko ima svoje čitatelje; kako su došli ovi sada, tako će se pojaviti novi koje zanima ta tematika. Jedan dio čitatelja nikad neće posegnuti za tiskanim izdanjem i to ih i ne zanima. Drugi dio neće nikada čitati elektronička izdanja, nego će posegnuti za tiskanim. Vrijeme će pokazati kakav će biti omjer onih koji će jednako rado čitati elektroničku i tiskanu knjigu. Ovaj medij traži možda sažetije oblike i kratke forme. Mislim kako nije prikladan za široke epske forme, za romane s puno opisa, dugih rečenica i beskonačnih dijaloga, a hoće li izroditi i posve novu vrstu književnosti, to će se tek vidjeti.

Blago: Ne, dapače, uvjeren sam u sasvim suprotno, jer jedno je čitati u nastavcima, a drugo je posvetiti se cijeloj knjizi, imati je pred sobom. Polazim opet od sebe i svojih navika – knjige kupujem svjesno i radujem se kad imam dovoljno vremena udubiti se u cijeli roman ili u zbirku pripovijetki, utoliko više ako sam ranije čitao pojedine dijelove.

Možete li povući kakvu paralelu s nekadašnjim objavljivanjem u nastavcima?

Ana: Ljudi su oduvijek voljeti pričati jedni drugima priče i voljeli su ih slušati. Kada su bili nepismeni, prenosili su ih usmenom predajom, zatim su ih prepisivali pa tiskali. Danas smo dobili novi medij. Nije bitno kako. Bitno je da je priča tu i da je ljudi žele. Nekada smo imali samo knjige i one su nam bile gotovo jedini izvor zadovoljavanja naših čitateljskih interesa. Nije bilo moderne tehnologije koja nam odvlači pozornost i s nestrpljenjem smo očekivali svaki novi nastavak; štedjeli smo kako bismo ga mogli kupiti, a danas je, zahvaljujući novim medijima, to dostupno velikoj čitateljskoj populaciji. Pretpostavljam kako ovaj medij otvara prostor novom valu čitateljske publike i da oblikuje novu vrstu čitatelja. Ma koliko govorili da ljudi danas manje čitaju, vrijeme će pokazati je li to uistinu točno. Jer pisana je riječ sada dostupnija nego ikad.

Blago: Mislim da nema velika razlike, princip je isti, samo su uvjeti u kojima živimo nešto drugačiji. U devetnaestom stoljeću domaći su se autori mučili jer je hrvatski jezik bio, u usporedbi s njemačkim ili mađarskim, nebitan, pa je to bio prvi korak u pronalaženju publike. Danas je, kako zbog materijalnog i duhovnog osiromašenja društva, tako i zbog mnoštva medija i informacija koje okupiraju naše vrijeme, literatura, posebno ona pisana na malim jezicima, postala slično zapostavljena, pa je pisanje u nastavcima praktična mogućnost stvaranja prve grupe čitatelja.